expr:class='"loading" + data:blog.mobileClass'>

ponedjeljak, 29. kolovoza 2016.

POGREŠNO SHVATANJE BOGA

       Vrijeme je da jednom za sva vremena uklonimo naša pogrešna uvjerenja što se tiče shvatanja Boga. Kao prvo, Boga ne može da obuhvati ni jedan koncept, etiketa ili bilo kakava misao u našem umu. Danas kad su ljudi i previše zatrovani materijalizmom i bajkama da smo svi samo plod neke slučajne elementarne nepogode u dalekom svemiru, jako je teško ljudima da shvate, a poslije i da prihvate istinu. Sa takvom materijalističnom osnovom u umovima, ljudi su sebi umislili da su saznali sve i da se izvan granica uma ne može ići. Čak i ljudi koji su odlučili prenositi Božju poruku, većina ih se drže samo granica uma i sa te razine pokušavaju ljudima prenijeti poruke koje su sa mnogo većih razina svijesti od uma. 



A kako um pojašnjava Boga? – To je neko vrhovno inteligentno biće negdje daleko u svemiru ili izvan njega, pa odozgo posmatra sve i prati ko će da zasluži raj ili pakao, koji opet imaju neku svoju drugu lokaciju. Ko vjeruje da je to istina biva nazivan vjernikom, dok su ostali nevjernici. Ali ni to nije dovoljno. Geografski zavisi gdje je čovjek rođen i ko su mu roditelji, da bi mu bilo određeno na koji način treba da vjeruje u tog jednog Boga jer svaka regija ima svoju vrstu raja i pakla... Eto do kakvih nebuloza nas dovede tumačenje božanskog ali sa nivoa uma. 



Čovjek nikako da shvati da nema smisla tražiti istinu u vanjskom svijetu jer je sav taj vanjski svijet samo projekcija našeg uma kroz naša osjetila. To bi bilo kao da igranjem video igrice, imaginarnim likom tražimo po toj imaginarnoj okolini kako da ugasimo TV preko kojeg to sve gledamo. Moramo da shvatimo da svaka poruka, svaka rečenica koja je napisana u svim pismima koja nazivamo svetim, samo je pokazatelj ka pravom značenju i vrijednosti, ali je prevedena u vrstu informacije shvatljivu našem umu. 



Veliki primjer toga je Isusova izjava: Ja i Otac smo jedno. Ljudi niske svijesti, sa razine uma su to shvatili da je baš Isus to vrhovno božanstvo, ne obraćajući pri tom pažnju na dubinu smisla te izjave. U suštini svaki osviješten i prosvijetljen pojedinac kroz historiju pokušao je da nam prenese tu istu istinu – DA SMO SVI U BOGU JEDNO, a Bog je jedino što jeste i izvan Boga ne postoji ništa više. Kada spoznamo svoju ruku, shvatimo da mi nismo ruka i da smo veći od nje, zatim spoznamo svoje tijelo i znamo da se tokom života svaka ćelija izmijeni, pa shvatimo da smo veći i od tijela. Slijedeći veliki korak je kada spoznamo svoj um i njegove igre, pa shvatimo da smo i iznad uma jer ga u svijesti možemo, tako reći, posmatrati mirno. 



Daljnji proces spoznavanja nadilazi koncept naših riječi jer su riječi tu da objasne samo nešto spoznatljivo umu. Boga shvatamo kao ukupnu beskonačnu cjelinu svega što jeste i izvan Njega nema više ništa jer i ne može da bude. On je krajnja spoznaja svega što jest i dalja spoznaja Njega samog bila bi nemoguća jer i sama spoznaja dolazi od Njega.

petak, 26. kolovoza 2016.

VRIJEME – VJEČNA MISTERIJA

       Danas živimo turbo načinom života gdje su svi u nekoj žurbi i glavni moto je: vrijeme je novac. Zanimljivost ovog mota je to što su i vrijeme i novac tvorevina našeg uma, ali u ovom dijelu ćemo se pozabaviti samo pojmom VRIJEME. Da li smo se kad upitali šta je zapravo vrijeme i da li ga je moguće definisati? Avgustin je dao zanimljivu izjavu što se tiče vremena: Šta je dakle vrijeme? Dok me niko ne pita, ja znam; kad bi, pak, valjalo da to objasnim – ja ne znam. 



Kroz fiziku vidimo da vrijeme postoji samo ako postoji materija i kretanje, a bez toga vrijeme nema nikakvog smisla. Pokušajmo da zamislimo samo beskonačan prazan prostor bez objekata i bez bilo kakvih kretnji. Dobićemo samo beskonačan SADAŠNJI TRENUTAK. Iz ovog možemo da zaključimo da pojam vremena vrijedi samo u ovoj našoj trodimenziji, što znači da je ljudski um tvorac vremena. Uvijek je zanimljivo zamisliti nekog imaginarnog čovjeka koji je rođen bez ovih 5 fizičkih osjetila. Takav čovjek bi odmah po rođenju bio na nivou svijesti iznad uma i spoznavao prirodu stvarnosti miljama bliže istini nego mi koji krećemo iz ograničene kutije zvane UM. 



Ljudi se mnogo užive tokom života u iluziju uma da im to postane jedina prava stvarnost, slično djeci kada se užive u video igricu koju igraju, iako znaju da je igrica zapravo virtuelna i nema veze sa stvarnosti. Tako danas živimo za budućnost, misleći pri tom na prošlost, a potpuno zanemarujući sadašnjost – do toga nas je dovela iluzija vremena. Na taj nam način prođe cijeli život, a da ga zapravo nismo ni živjeli. Moramo da shvatimo da ono što nazivamo prošlost je također bio sadašnji trenutak, a ono što nazivamo budućnost će isto tako biti sadašnji trenutak, a vrijednost im dajemo mi, tako što ih predočavamo sebi u umu opet u ovom sadašnjem trenutku i na taj način stvaramo sebi negativne emocije. 



Vidimo li taj začarani krug kojim samo sebi štetimo? Kada se čovjek u svojoj svijesti izdigne iznad uma, istog trena se oslobodio ograničenja vremena i prostora jer naša prisutnost prestaje biti ograničena samo u ovom fizičkom tijelu, nego tad postaje posmatrač svog života u ovom svijetu, drugim riječima postaje posmatrač svog uma. Čovjek s planine uvijek vidi šire i dalje od čovjeka koji se nalazi u dolini.

srijeda, 24. kolovoza 2016.

DA LI SHVATAMO VEZU IZMEĐU SUDBINE I SLOBODNE VOLJE?

       U skoro svim religijama i učenjima raznih duhovnih vođa možemo naći pojmove sudbina i slobodna volja. Mnogi ostanu zbunjeni pri pokušaju da shvate relaciju između ova dva pojma jer na prvi pogled čini se kao da jedan pojam poništava drugi, to jest da je nemoguće postojanje oba istovremeno. Drugim riječima rečeno nemoguće je da nam je sve predodređeno, a istovremeno da imamo slobodnu volju. Ovo je samo jedna od mnogih tema koje pokušavamo obuhvatiti našim umom, a ona nadilazi naš um. 



Zbog toga pokušaćemo da pojasnimo relaciju sudbina – slobodna volja poređenjem sa padom lista sa stabla. List dok pada sa stabla ima slobodnu volju raditi akrobacije kakve hoće ali svejedno će završiti na zemlji. Moramo da shvatimo da sve što se događa u ovom našem svijetu ima korjene u višim sferama i zbog toga osviješteni ljudi ovaj naš svijet shvataju samo kao simbole ili pokazatelje na to šta je pisac htio reći. Čovjek je spušten na ovaj nivo svijesti gdje je ograničen umom ako se oslanja samo na svojih 5 opipljivih osjetila, da bi se jednom mogao izdići iznad uma kako bi spoznao svoj iskon. 



Budući da je sav ovaj svijet u granicama uma, naravno da moramo igrati po pravilima uma bar dok smo u njemu. Ako znamo da je um dizajniran samo da zna kako se nešto DOGODILO, a ne kako se nešto DOGAĐA, to nam govori da je na nama samo da djelujemo što bolje u ovom sad trenutku slijedeći naš osjećaj užitka, jer upravo taj osjećaj nam govori koji je korak idući za nas sudbina zamislila. S tim biramo da svoju volju uskladimo sa sudbinom jer ipak naši viši nivoi svijesti vide daleko šire od našeg uma. Naravno da možemo izabrati da se ne slažemo sa sudbinom i stavimo naš um na komandnu poziciju, što vidimo da su mnogi danas i uradili, pa pogledajte sami gdje ih je to odvelo. 



Problem shvatanje sudbine je u tome što mnogi ne znaju sebi definirati zapravo sudbinu. Mnogi odbacuju sudbinu jer im to govori kao da oni nisu u kontroli svog života, a pri tom nisu svjesni kada se prepuste sudbini, ne prepuštaju se nikome drugom nego svojoj višoj razini svijesti koja vidi mnogo mnogo dalje od samog uma koji djeluje kao vozač automobila u tamnoj i kišovitoj noći. Što znači da njegov posao nije vidjeti cijeli put od početka do kraja, nego da svu pažnju usmjeri ispred sebe.

nedjelja, 21. kolovoza 2016.

ZNAMO LI ŠTA ZNAČI OPROSTITI?

         Mnogo puta u životu smo čuli ili sami rekli izjave kao što je: oprostio sam ja njemu ili njoj, ali zaboraviti neću nikad. Pri tom nismo ni svjesni da i dalje u nama ostaje dio otpora prema tome što nam je urađeno, prema tome što smo ocijenili kao loše. Mnogi žive u pogrešnom uvjerenju da oprostiti nekome znači preći preko nečega, što smo okarakterisali kao loše, i da naučimo živjeti s tim otporom u nama prema toj osobi ili situaciji. Međutim otpor i dalje postoji na taj način i s tim otporom štetimo samo sebi i nikome drugom. 




Moramo shvatiti da oprostiti nekome znači u potpunosti ugasiti taj otpor u nama prema toj osobi nakon što nam je urađeno nešto loše i potpuno prihvatanje situacije takva kakva jeste, te da nastavimo živjeti svaki idući trenutak kao sasvim novi bez da se držimo za prijašnje trenutke. To ne znači da moramo dopustiti da nas gaze, nikako. U svakom trenutku moramo nastojati da djelujemo najbolje moguće i da pazimo na to da su nam namjere u svakom trenu tako reći uzvišene prirode. 



Moramo znati da svako djeluje sa svog nivoa svijesti, a budući da je ta neka osoba odlučila nas napadati, samim tim nam pokazuje da se još nije pomaknula sa nivoa ega i to moramo da shvatimo. Kroz svakoga trebamo da vidimo akcije njegovog ega, a znamo da na ego nema potrebe reagovati, nego moramo djelovati na njegovo biće. Kada na napadanje uzvraćamo napadanjem i svađom, to je isto kao da vatru gasimo vatrom, što je naravno nemoguće. Ako smo dovoljno osviješteni znaćemo da nema te riječi kojom bi nas neko mogao izbaciti iz ravnoteže, jer sam taj pokušaj nam govori da on dolazi sa nivoa ega. 



Kao što postoji oproštaj drugom čovjeku, tako postoji i oproštaj životnoj situaciji. To znači da se pomirimo sa svime što se desilo, bilo da smo djelovali na to ili ne. Opiranje onome što jeste, ne samo da nema smisla, nego s opiranjem djelujemo destruktivno na sebe i možemo svoje psihičko stanje a i fizičko dovesti do raznih bolesti. Ključ je u istinskom shvatanju da ono što se dogodilo više promijeniti NE MOŽEMO i to shvatanje će nas osloboditi skoro svih patnji u životu. Budimo prisutni svakog trenutka baš u tom trenutku u kojem se tad nalazimo, a prošlost i budućnost ostavimo pod pojmom iluzija jer tamo i pripadaju.

četvrtak, 18. kolovoza 2016.

DA LI MOŽEMO PODNIJETI ISTINU ILI SE I DALJE DRŽIMO ZA REŠETKE UMA?

        Da se zapitamo šta je najčudniji misterij današnjice, svi ćemo se složiti da je to ljudski um. Mnogo truda je uloženo da se ubijedi populacija da je baš taj um vrhunac naše svijesti i da ne postoji ništa iznad njega. Prosječnom čovjeku je dovoljno da mu daš pravila ponašanja u izmišljenom destruktivnom sistemu života, da bi on to sve bez pogovora prihvatio i bez da proispita ta pravila i taj sistem uopšte. 



Zbog takvog načina razmišljanja dozvolili smo da nas odvuku iz sela u gradove i da radimo za taj njihov sistem u gradskom sivilu neke poslove u kojima uopšte ne uživamo, da bi nam oni kao nagradu dali šareni papir s ciframa za koji moramo kupiti one proizvode koje smo uzgajali na selu i da bi platili smještaj u tom njihovom sistemu. Tako radimo cijele godine da bi nam oni dali onda sedam dana odmora koje provedemo tamo odakle su nas i odvukli jer nas tamo srce vuče. Žalosno je ali takav je ljudski um, a mi mu beskrajno vjerujemo da je vrhunac naše ličnosti... 



Današnja nauka većinom traži suštinu i stvarnost samo na razini uma, pa zbog toga ne mogu ni otići dalje od uma. Ali ako kažemo da je stvarnost samo na razini uma, znači da vjerujemo samo umu kako je preveo elektromagnetne inpulse poslate od strane receptora našeg tijela, a koji su tek reagovali na akcije izvana. I sami znamo ako je nešto prevedeno, znači da nije original. Ljudi su takvi da se radije drže iluzije na koju su navikli, nego da se suoče sa istinom koja će ih promijeniti. Razlog tome je što ego uspješno drži pod kontrolom veliku većinu ljudskih umova i svako iznošenje istine koje će uzrokovati proširenje svijesti čovjeka, ego smatra kao direktni napad na njega, a kao rezultat toga javlja se odbijanje istine. 



Ali istina se ne može iskorijeniti. Koliko god poricali ona ostaje da tinja negdje u našoj podsvijesti i uvijek će ostati tu čekajući da je prihvatimo i olakšamo sami sebi. Ovo sve ne znači da trebamo odbaciti u potpunosti naš um, sasvim naprotiv – trebamo ga prihvatiti kakav on jeste, ali moramo da ga stavimo na njegovo mjesto, a to je da on bude naša alatka, ne obratno. Moramo da znamo da smo mi kao duhovna bića sa daleko uzvišenijih nivoa nego što je to um. Da li smo se ikad zapitali kome to um podnosi izvještaje i pokazuje razne slike, zvukove, mirise i ostalo? Um je samo radnik koji radi za tu našu uzvišeniju prisutnost, a istinska spoznaja toga je istinsko bogatsvo.

ponedjeljak, 15. kolovoza 2016.

RAZLIKA IZMEĐU LJUBAVI SA NIVOA EGA I LJUBAVI SA VIŠIH NIVOA DUŠE

         U ovom dijelu ćemo se pozabaviti sa najčešćim problemom današnjice, a to je miješanje ova dva pojma: egoistična ljubav i istinska ljubav. Mnogi danas žive s uvjerenjem da je egoistična ljubav baš ta istinska i jedina i to im čini mnoge poteškoće u životu. Moramo da naglasimo da BAŠ SVE što dolazi sa nivoa ega dolazi u interesu njega samog, bilo da se radi o nekoj usluzi, o nekoj lekciji, pa čak i o ljubavi – volim te i hoću da ti voliš mene. Za početak da pojasnimo pravi pojam istinske ljubavi... Ljubav je jedini osjećaj koji nas povezuje s Bogom, nebitno prema čemu ili prema kome tu ljubav osjećamo. 



Kada malo pogledamo, šta za Boga znači ljubav? Svakome će svanuti novi dan, svakom srce kuca i svakog isto sunce grije, bilo da je on svetac ili masovni ubica. Kao što je rekao pjesnik Hafiz: I nakon toliko godina što je sunce grijalo Zemlju, nikad sunce nije reklo Zemlji duguješ mi. Kada bi čovjek griješio cijeli život i u jednom trenutku se pokajao za sve i krenuo s novim životom, Univerzum bi mu to dopustio bez osude njegovog prijašnjeg života. Toliko smo bezuvjetno voljeni, da će nas Univerzum podržati u svakoj odluci, ali On odgovara samo na osjećaje. Kakvim osjećanjem zračiš, razlog za takvim osjećanjem će ti stalno iznova biti dat – to je jednostavan zakon. 



E sad da uporedimo ovu Božansku jedinu istinsku ljubav sa ovim stanjem što ego naziva ljubav. Danas možemo primijetiti da ego djeluje na ogromnu većinu ljudi kroz veze između muškarca i žene, veze između poslodavca i radnika, pa čak i veze između majke i djeteta... Sve se svodi na kontrolu i osjećaj posjedovanja jer to je ono čime ego zrači ako mu dopustimo. U vezama između muškarca i žene ljubav se izražava kroz posjedovanje te druge osobe i ljudi traže sebi partnera koji će moći ispuniti sve njihove prohtjeve i želje, što direktno ukazuje na interes. Kada kažem interes, ne mislim samo na materijalno, to se odnosi i na ono: očekujem od tebe da me paziš, da me voliš, da ne zaboravljaš  meni važne datume i tome slično...sve je to u interesu sebe samog iako nije materijalno. 



Ljudi nikako da se osvijeste i shvate da je u ljubavi jedino važno davanje BEZ OČEKIVANJA bilo čega zauzvrat. A znamo iz zakona ranije spomenutog: ono što nudimo, to će nam se i vratiti i bez da to tražimo. Ima li potrebe onda da budemo opsesivni u vezama i gladni kontrole? Naravno da nema! Često se takvi poremećaji javljaju i kod majke prema djeci, gdje ona živi u uvjerenju da ona posjeduje svoje dijete kao neki objekat. Moramo prepoznati djelovanje ega u svemu tome i samim tim se izdići iznad njega – gdje svjetlo uđe, tu tama sama nestaje.

četvrtak, 11. kolovoza 2016.

STRAH – GLAVNI POKRETAČ SAVREMENOG SVIJETA

         Kada pomno posmatramo današnji svijet i svrhu djelovanja ljudi, možemo zaključiti da nam je uglavnom strah krivac za većinu naših odluka, ako ne i za svaku odluku. Ne tako davno, dok su ljudi živjeli od onog što proizvedu iz poljoprivrede i stočarstva, nivo straha nije bio ni približan ovom današnjem. Kao djecu nas pitaju šta bi voljeli biti kad porastemo i tad su nam odgovori najtačniji jer dolaze iz iskrenog srca djeteta. Međutim kako odrastamo sve više nas uče kako je to bila samo glupa dječija želja i da moramo da odabiremo zanimanja sa što većim profitom. 



Kada ih počnemo slušati, upravo tada i prestaje djelovanje iz naše duše a počinje djelovanje uma pod komandom ega koji je zasnovan na strahu. Koji je najjednostavniji način za unošenje straha u naš život? – Da nam oduzmu oslonac na Boga. U tome su uspjeli i mnogo truda su uložili dok to nisu ostvarili. Ljudi ne prihvataju nagle promjene, ali kada im polako mijenjaš način života uz razne obmane, takvi su da ih možeš odvesti u propast a da oni to tek na kraju primijete. 



Uspjeli su da nas odvuku iz naših sela gdje smo živjeli od svog rada i dovukli su nas u ovaj sadašnji sistem gdje ne znamo ni šta jedemo ni šta pijemo i gdje život provedemo u borbi, a na kraju ne znamo ni za šta smo se borili. Osnovna vrsta straha danas koja utječe na svaku našu odluku je strah od ekonomske propasti, što nas cijeli naš život drži u borbi za preživljavanje. Od tog straha kreću sve naše odluke životne. Naučeni smo da vrijedimo onoliko koliko imamo i naravno da ćemo s tim uvjerenjem život provesti u stresu i trci da steknemo što više jer onda kao više vrijedimo. 



Nažalost u ovom savremenom svijetu naše želje su na zadnjem mjestu jer imamo jako malo vremena za njih od trke za materijalnim. Mnoge danas kada upitaš koja ti je želja trenutno, opet će odgovoriti da mu je želja neki novi auto ili drugi materijalni ciljevi za kojima opet treba godine trčanja za svijetom da se to dostigne. Da li smo sposobni da proširimo svoju svijest i da spoznamo na koji način nas drže iza rešetaka, iza rešetaka uma? Naravno da smo sposobni za to, svako od nas, ali svako mora da odradi svoje. Niko ni za koga ne može da probudi svijest nego SVAKO ZA SEBE. Ipak je sve što vidimo samo projekcija našeg uma, budimo onda iznad njega.

srijeda, 10. kolovoza 2016.

PRIHVATIMO SADAŠNJI TRENUTAK KAKAV GOD DA JE

         U ovom dijelu ćemo da se osvrnemo na sadašnji trenutak i njegovu izuzetnu važnost u životu svakog čovjeka. Nažalost većina nas živi pod komandom svog ega, a glavna karakteristika ega je nezadovoljstvo sadašnjim trenutkom i čekanje nekog idućeg trenutka. Kada posmatramo život prosječnog čovjeka danas, stvarno je tako. Kao da smo stalno u nekom procesu isčekivanja nečega, pa ćemo tek kad to nešto dočekamo onda biti zadovoljni. Međutim kada dočekamo i ostvarimo to nešto za čim smo žudili toliko, shvatimo da i dalje nismo u potpunosti ispunjeni i onda postavljamo sebi idući cilj da još učinimo boljim ovaj sad trenutak i tako to ide tokom cijelog života iznova... 



Kada napunimo 6-7 godina roditelji nam kažu: e dosta si bio dijete, vrijeme je da te ubacimo u ovaj sistem nadmetanja i takmičenja s drugima. Tako krenemo u školu i uče nas da moramo što veću ocjenu zaslužiti da bi mogli u idući razred, idemo iz razreda u razred stalno čekajući tu veliku stvar za koju se spremamo naravno, onda pređemo u srednju školu i opet ista priča: biti što bolje ocjenjen učenik da bi mogli u što bolji fakultet, zatim upadnemo na fakultet, završimo ga sa što boljim uspjehom da bi dobili neke pohvale i stipendije ili preporuke za što bolji posao. Onda dobijemo taj posao, sad slijedi truditi se biti što bolji zaposlenik da bi bili promovisani dalje...i tako sve vrijeme čekajući  taj veliki trenutak koji će nas napokon zadovoljiti dočekamo naše kasne godine i tek tad dođemo sebi i upitamo se: je li ovo stvarno smisao života?? Naravno da nije!! 



Život je najvrijedniji poklon koji smo mogli dobiti...a mi ga na taj način potrošimo. Činjenica koja je najteža za današnjeg savremenog čovjeka da shvati je: sve što se desilo, moralo je baš tako da se desi. Ovaj naš svijet samo je projekcija viših sfera i naš svijet nema drugih mogućnosti nego da se manifestuje u skladu sa svojim korjenima iz viših sfera. Kao što iz korijena stabla kruške može izrasti samo plod kruške i ni jedno drugo voće, bunili se mi ili ne. 



Znači ako smo svjesni toga da sve što se dešava biva božanskom voljom, našim nezadovoljstvom onda štetimo samo sebi. Iako nam se sadašnji trenutak često čini nepotpun za nas ili nedovoljno dobar, moramo da znamo da je sadašnji trenutak podloga iz viših sfera i da djelujemo na njega najbolje što možemo bez vezanja za emocije koje se jave. Naš zadatak je samo da sadašnjem trenutku damo naš doprinos koji nam je u tom trenutku najveći izvor užitka i to je sve, ostalo prepustimo Bogu.

ponedjeljak, 8. kolovoza 2016.

MUDAR UČITELJ POKAZUJE GDJE DA GLEDAMO, A NE ŠTA DA VIDIMO

          Trenutno živimo u takvom dobu u kojem nas bombarduju informacijama sa svih strana putem medija, društvenih mreža, TV programa, interneta i ostalog. Prosječnom čovjeku jako je teško spoznati istinu kada se osloni samo na prethodno nabrojane opcije. U školama nam govore šta da mislimo, ono što su njima rekli da nam kažu i ni po koju cijenu ne smiju da izlaze izvan okvira plana i programa. Onaj ko što prije nauči te informacije kojima nas oni pune biva nazivan obrazovan čovjek. 



Mnoge stvari iz tog takozvanog obrazovnog sistema smo toliko ukorijenili u svoj um da nam se čini da su nam ta uvjerenja urođena, iako ih nikad nismo proispitali da bi sami sebe uvjerili u njihovu ispravnost. Ljudima je dovoljna izjava: NAUČNO JE DOKAZANO, da bi oni nakon toga bili apsolutno uvjereni da je to istina i da bi žestoko branili svoje stavove na osnovu toga. Oni koji se odluče da razmisle o takvim stvarima i proispitaju istinitost tih naučnih izjava, bivaju ismijavani zbog same sumnje u tu istinitost. 



Naravno da je svakome potreban neki, tako reći, mentor koji će ga uputiti prema istini. Tu opet nalazimo mnoge ljude koji pod imenom duhovnog vođe promoviraju neku vrstu politike i traže u svemu svoju korist. Kako onda prepoznati osobu kojoj možemo vjerovati? U tome i jest problem, jer nije pametno slijepo vjerovati baš nikome kako god da se on predstavljao. Čak i izjave vrhovnih duhovnih vođa kao što su bili Isus, Muhammed, Mojsije i ostalih, morale su da dođu do srca ljudi, tj da ljudi istinski shvate njihove poruke i sami iskuse to o čemu su oni govorili. 



Moramo da shvatimo da smo svi na razini djeteta što se tiče znanja i da uvijek učimo, koliko god mislili da znamo. Razlika između istinskog učitelja i ostalih je ta što on zna da je na razini djeteta i zbog toga se ne uzdiže nad ostalima nadmeno. Ljudi osjete pozitivnu energiju u okruženju takvih učitelja jer nema zlobnih ciljeva iza njihovih riječi i akcija. Možemo reći da nam nešto u nama govori da im možemo vjerovati, nešto iznad uma... Takvi učitelji znaju da istinu ne mogu uhvatiti u okvire pojmova ili slika, tako da oni koriste riječi samo da nam pokažu gdje da pogledamo ili gdje da poslušamo, ne govoreći pri tom šta ćemo tamo naći. 

četvrtak, 4. kolovoza 2016.

PRESTANIMO DA HRANIMO EGO

 
          Za početak da ponovimo: ego je jedan od najnižih nivoa naše svijesti koji se hrani isključivo našom nesvjesnošću i našim poistovjećivanjem s njegovim reakcijama. Možemo reći da je ovo najkraća i najbliža definicija ega. Svako od nas ko se uputi putem buđenja svijesti, prva prepreka na koju nailazimo je naš ego. To je ujedno naša prva, zadnja i jedina prepreka. Moramo da priznamo da nam je ego jako lukav neprijatelj i skriva se na zadnjem mjestu na kojem bismo ga tražili – u našim temeljnim uvjerenjima, a njih ćemo naravno braniti do zadnjeg atoma snage. 




Ego je mnogo prilagodljiv. Može da se prilagodi razini svijesti baš svakoga i napadne gdje smo najtanji. Najbolja smjernica za svladavanje ega je da ga uopšte ne pokušavamo svladati. Iako zvuči paradoksalno, stvarno je tako. Svakom od nas je glavni cilj da spoznamo sebe, a cilj ega je da nas ometa u tome i to čini jako dobro. Najbitnija stvar koju moramo da shvatimo je slijedeća: gdje god do sad da smo tražili odgovor na to ko smo mi, bilo da smo čitali u knjigama, bilo da smo gledali video snimke ili samo razmišljali o tome...sve to moramo shvatiti SAMO kao znakove ili pokazatelje ka tome ko smo, jer to je najdalje što možemo s našim vokabularom i našim umom. 




Svi pojmovi koje koristimo u svakodnevnom životu smo smislili za ovaj naš pojavni svijet, najniži nivo svijesti. Zbog toga ne postoji baš ni jedan pojam ili slika kojim bi mogli prikazati više nivoe – naše Biće. Ego je takav da postaje jako agresivan ako je nešto izvan njegovog shvatanja, a budući da ego može djelovati samo na razini uma, za njega su više sfere nedostižne. Kada ego nešto ne može da shvati on to automatski odbacuje. Primjer tome su ateisti koji su jako potkovani ovozemaljskim znanjem, a ono što je izvan uma, izvan ljudskih osjetila oni žestoko odbacuju uz još razne uvrede i ismijavanja jer ne mogu doći do tih saznanja. 




Najbolji recept za obuzdavanje ega u nama je za početak da prepoznajemo svaki put njegove reakcije u nama, da se svakodnevno držimo te prakse. To traži od nas da budemo svjesni svake sekunde. Umjesto da se žalimo da ne možemo da savladamo ego u sebi, bolje da budemo sretni što toliko često prepoznajemo akcije ega u sebi, a s vremenom nakon što stalno budemo prisutni u sadašnjem trenutku čekajući iduću akciju ega, primijetićemo da se ego počinje da umara, tj da više ne reagujemo kao prije, više se ne vežemo za misli kao prije i radije biramo mir i sreću baš u svakom trenutku.

utorak, 2. kolovoza 2016.

ŽIVJETI BEZ OČEKIVANJA

 
          Mnogo puta u životu smo čuli od drugih ili od nas samih izjave kao što su: razočarao me neko ili nešto, nisam to očekivao od njega ili nje, nadao sam se nečemu drugom...i ostale slične izjave. Mnoge rodbinske, prijateljske ili bračne veze su pukle zbog toga što se neko nije ponašao u skladu naših očekivanja. Npr ja očekujem od svog prijatelja da mi baš uvijek govori istinu i samo istinu, pa ako me jednom slaže on će za mene završiti zauvijek. To je samo jedno od očekivanja koje mi imamo prema drugim ljudima. 




Od kud nam ta potreba stalno za nekim očekivanjima kad nam  je očito jednostavnije živjeti život bez da očekujemo od bilo koga bilo šta? Samim tim što zahtijevamo od drugih da nas ne lažu, ne vrijeđaju, ne govore loše o nama, samim tim govorimo koliko smo zapravo opsjednuti s tim. Moramo da znamo da je za tu potrebu očekivanja zaslužan jedan od najnižih nivoa naše svijesti – ego. Ego je taj u nama koji sve shvata personalno, kao napad na njega i automatski mehanizam ega je da se brani. Sad je pitanje jesmo li prepoznali akcije ega u nama pa da se možemo izdići iznad njega ili smo se identifikovali s njim, da mislimo da smo mi on. Ego sam od sebe ne može da postoji. Potrebna mu je energija koju dobija od nas, tačnije od naše NESVJESNOSTI. 




Onoga trenutka kada postanemo svjesni reakcije ega, istog trena osjećaj nezadovoljstva u nama se gasi. Možemo svi da to vježbamo na sebi samima, npr posmatrajmo sami sebe kada smo u konfliktu s nekim, primijetimo koliko energije trošimo da dokažemo da smo u pravu, koliki napor ulažemo...ali baš u tom trenutku kada smo kako kažemo na vrhuncu bijesa, pokušajmo da postanemo svjesni da je to zapravo ego u nama koji dokazuje a ne mi. Kada to uspijemo vidimo koliko je zapravo smiješan razlog oko čega vodimo konflikt i osjećaj bijesa se gasi u potpunosti jer ego gubi kontrolu nad nama. 




I s vremenom kada to postane naša svakodnevna praksa, počećemo da idemo kroz život bez bilo kakvih očekivanja i nikog više nećemo gledati okom osude bez obzira šta uradio. Tada ćemo shvatati da takvog čovjeka ne moramo mrziti nego mu pomoći da se i on oslobodi od svog ega, jer ipak je ego najotvoreniji neprijatelj svakog čovjeka. Ako živimo bez ikakvih očekivanja i samo pratimo želje duše vidjećemo kako nam se život za vrlo kratko vrijeme pretvara u najzanimljiviju avanturu bez ikakvih osuda drugih.